Mozgovni otpad jedne studentice

utorak, 06.11.2012.

Bez brige i pameti

Zaredali se neki čudni dani.
Izbori za predsjednika SAD-a bolje su medijski popraćeni nego li elementarna nepogoda izlijevanja rijeka koja je jadne ljude koji ionako nemaju mnogo, koštala životnog rada. Na kraju krajeva, Sandy je bila veća vijest nego poplava u lijepoj našoj.
Sjedim za kompjuterom, gledam u bijeli ekran, riječi nikako da počnu izvirati iz mene.
Umorna sam i sva nikakva, od tri projekta/programa na kojima bih trebala raditi, nikako da počnem niti jedan.
Bacila sam se na čitanje literature, da mogu reći da sam se mrdnula s početka.
Na ovom mom faksu je** lud zbunjenog. Svi nešto očekuju da znaš, a nitko ti ne kaže da s tim djelom gradiva moraš biti upoznat. Show-program.

Al no dobro. Što je, tu je. Nadam se inspirativnijim danima. :)

petak, 02.11.2012.

Zauvjek dragom prijatelju

Bilje
Zaglušujuća, sumorna buka hladnog gradskog dana natjerala je djevojku da potraži samoću. Lutala je parkom sa slušalicama u ušima dok joj je bura šibala lice. Nije pronašla mir koji je tražila pa se zaputila kući.
Zavaljena na krevet, slušajući dobrog starog Elvisa, razmišljala je o pravcu daljnjeg tijeka njenog života. Iz misli ju je prenula jedva čujna vibracija mobitela:
„Halo?“
„Ajmo na cugu.“ – glas s druge strane zvučao je pomalo...hiperaktivno. Bila je to Jane.
Zaputile smo se prema kafiću.
„Sad ćeš upoznati svih.“- izjavila je Jane. Djevojka se nasmješila i slegnula ramenima.
„Ovo je ekipa. Ekipa, ovo je djevojka.“
Službeno upoznavanje bilo je obavljeno. Zbunjeno je promatrala ljude oko sebe razmišljajući o viškovima. Tako se osjećala. Kao višak. Ispila je nekoliko gorkih biljnih likera. Kako je vrijeme odmicalo, osjećaj suvišnosti polako je iščezavao.

Čaša puna soli
Dugo nije vidjela ekipu. Viđala ih je jednom, dva puta mjesečno. Nekoliko mjeseci od upoznavanja opet ju je nazvala Jane: „Hajde, mrdni dupe, večeras ideš s nama.“ Djevojka nije imala izbora.
Nešto se dogodilo. Jane je histerično skakutala s jedne strane prostorije na drugu - „Daj da vidim! Daj da vidim!“
Dječak je zadigao rukav majice, a na ramenu se presijavao svježe nacrtan anđeo. Jest predivan. Zapravo, predivna. Djevojka nije puno razmišljala, ali poneka misao bi joj proletjela kroz glavu, između glupavog cerenja, nekontroliranog smijeha i poneke nepromišljene budalaštine.
Zašto anđeo? Klišej? Dječak nije ostavljao dojam osobe koja pada na klišeje.
„To nije anđeo. To je PALI anđeo.“ Pali anđeo sa blistavim mjesecom u pratnji.
U njenoj glavi slika nije imala jasnije obrise, još ni izdaleka nije shvaćala. Vrijeme se cijedilo a djevojka je slagala slagalicu. Saznala je neka sranja koja su se dogodila dječaku. Nije im pridavala veliku važnost ali ipak su ostavljala ne sasvim ugodan okus soli na jeziku.

Tišina mraka i nepoznata boja
Djevojka je stekla nove frendove postavši dijelom ekipe. Bili su tu. Da razbiju dosadu, podignu raspoloženjeili samo šute. Pogotovo dječak.
Jednom prilikom na pamet joj je pala jedna pjesma. Okrenula se prema dječaku, no nije stigla pretočiti misli u riječi. Dječak je bio brži, pjesma je već svirala.
Šarena lopta i dalje se okretala svojim jednoličnim ritmom primjetnim samo po izmjenama dana i noći. Noć je bila njeno utočište. Samozatajne sjene, poneka nemirna grana ili usplahirena životinjica i strujanje tišine davali su njenim mislima novu dimenziju. Omogućavali su čist i neometan protok pitanja bez odgovora, stvarajući osjećaj razumjevanja. Više od ičega voljela je noći punog mjeseca. Dvanaest godina je trajala ta veza. Dvanaest godina ju je tješio, bio njen najbolji prijatelj, vodič i učitelj. Nebrojeno puta se poigrao s njenim razumom tjerajući ju da shvati. Posipao bi srebrom svijet oko nje, ništa mu nije mogla sakriti. Nikada nije srela osobu iz koje je zračila neka boja. Samo mjesec.
I dječak. Nije mogla imenovati tu boju. Nije ju poznavala. Isijavala je iz dječaka, smirivala ju. Gotovo kao srebro.

Daltonizam?

Najčešće male stvari uvjetuju prijateljstva. Neka prijateljstva se grade godinama. Za neka je dovoljna jedna pjesma. Djevojci nikada nije bila dovoljna jedna pjesma. Promatrala je, kopala, tražila nešto. Ni sama nije znala što. Nešto je moralo biti tu. Nalazila je samo tu boju. Dovoljno snažnu da prekine najdublju vezu. Te večeri svi kalendari su govorili da mjesec ima svoju noć. Ležeći na krevetu, čekala ga je. Naposljetku je zaspala. Nije došao. Nije ju probudio. Prvi puta u dvanaest godina nije joj se obratio.
Sljedećeg jutra djevojka je bila izgubljena. Pronašla je novog prijatelja, željela je podjeliti svoje oduševljenje s njim. A on ju nije probudio. Kako će vrijeme pokazati, mjesec je vidio nešto što ona nije.
On će postati ono što ja nisam mogao.

Stvarnost
Tjedni koji su usljedili bili su izrazito turbulentni za djevojku. Pobrkala je lončiće i pustila malodušnost u svoj život. Emocije su preuzele kontrolu. Maske su pale, a nestabilnost njenog savršenog malog svijeta izvukla je najgore iz nje. Trebala je svog vodiča. Trebala je razgovor. Nije se imala kome obratiti. Dječak ju je uredno izbjegavao, kao i ostatak ekipe. Nije se činilo primjerenim nastaviti druženja s obzirom na okolnosti. Život joj je bio u kaosu.
Vidjela ga je u snovima. Svog zaštitnika. Rjetko je navraćao, dolazio bi u krizama, vodio njene bitke s učiteljem. Te večeri je šutio. „Ne mogu ti pomoći.“
Prenula se iz sna, suze su navirale u potocima. Jednostavnim pokretom ruke skinula je mrežu s prozora, jednom rukom dohvatila cigarete, drugom jaknu. I krenula.
Ulazna vrata bila su zaključana. Nije mogla ući u svoju krletku. Držeći se za rešetke, gledala je u svijeće na grobovima. Sve sigurne luke bile su razorene.

Gravura na mramoru
Konačno je vidjela dječaka. Nije se promjenio. Pričali su ni o čemu, riječi su same instinktivno izvirale iz nje. Nije mogla odrediti je li dječak primjetio promjenu. Vjerovala je da nije. Ipak, poznavali su se tek nekoliko mjeseci. Vrijeme je učinilo svoje. Izvukla se na jedini način na koji je znala. Zaboravila je. Intenzitet druženja se ponovno povećao. Polako je počela shvaćati da zaista ima novog prijatelja. Nadala se da je ovaj prijatelj neće iznevjeriti. Nadala se da će biti tu. I bio je. Ponekad riječima, ponekad šutnjom. Poput mramornih stepenica nekog velebnog zdanja. Osjećala je da je neće napustiti. Biti će prvi.

Ispijen sat i umorno more
Čekala je. Kao i obično nije znala što. Umorna od svakodnevice, čekala je. Iznova je izgradila svoj svijet, no ovog puta je izbacila sve izdajice. Njezin svijet je bio prazan. Ispunjavala ga je tišinom i ništavilom. Bila je umorna. Umorna od tišine, umorna od mirnoće. Čula je oluju u daljini, nije se približavala. Zabila je lice u jastuk. Nije osjećala ništa. Zvuci najdraže pjesme okupirali su joj um. Mora pronaći ravnotežu. Mora se vratiti u stvarnost, ali ne smije dopustiti da njezina svjetlost nestane. Odlučila je tu sliku nositi sa sobom, na leđima. Ispričala je dječaku svoju sliku. Možda je previše očekivala, možda nije shvatio njene neizrečenne riječi. Možda nije želio vidjeti.

Savršeno ljetno predvečerje
„Vrijeme koje si utrošio na tu ružu, učinilo ju je toliko značajnom . Ljudi su zaboravili tu istinu.ali ti je nesmiješ zaboraviti. Zauvjek si odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovaraš za svoju ružu.“
Dječak je bio njena ruža. Dala mu je svoje vrijeme. Bio je njen mjesec. Nije to mogao znati. A ona nije mogla zamjeriti starom prijatelju izdaju. Znao je da mora ustupiti svoje mjesto pred snažnijom bojom. Stvarnom bojom. Pogledala je dječaka i prošaptala: „Hvala!“

Sunce i kapi kiše
Djevojka nije mogla predvidjeti postupke dječaka. Nije mogla pogoditi kakve dileme mu okupiraju misli. Ali bio je tu. Iskusila je posve novu vrstu prijateljstva. Imala je osobu kojoj je mogla vjerovati. Ugušena emocijama poslala je poziv upomoć. ''Daj mi 10 minuta.“ I svi problemi bi nestali. Postao je njena potreba. Izgleda da je ipak ona ruža u toj priči. Morala mu je reći. Nije znala kako. Posegnula je za jedinim oružjem koje posjeduje. Pisanom riječi. Te je noći stavila prve rečenice na papir. Frustrirana neuspješnim pokušajima bacila se na krevet. Čula je tiho šuštanje lišća. Prišla je prozoru i pripalila cigaretu.
„Vratio si se. Znala sam da ćeš se vratiti.“
„Nisi to mogla znati.“- Podigla je pogled prema nebu.
„Znala sam.“
„Nisi.“
„Zar moramo voditi tu raspravu?“ – odvratila je smješeći se.
„Promjenila si se. To je dobro. Promjena koristi.“
„Ponekad.“
„Trebaš pomoć? Dopusti.“- posegnula je za olovkom i opustila ruku. Dopustila je svome dugogodišnjem vodiču da je još jednom povede. Rečenice su se nizale.
„Dalje ćeš moći sama. Zbogom.“

I dobar stari rock
„Čekaj! Što ako te zatrebam?“
„Znaš gdje me možeš pronaći.“ – s tim riječima ispratio je noć. Zlaćane niti prebirale su po vlatima trave dok su ptice svojom pjesmom pozdravljale novi dan...

Ispijajući pivo s ekipom razmišljala je o mudrosti tog nebeskog tijela. Potražila ga je među krošnjama drveća. Tiho mu se nasmijala i prepustila ga drugima. „Njima si potrebniji nego meni.“
Jedno poglavlje bilo je završeno. Uhvatila je dječakov pogled. Vrijeme je da ispišemo novo.

srijeda, 31.10.2012.

Popodnevni odmor

Prvi ovogodišnji riješen. Više ili manje uspješno.

Na ispitima se uvijek varalo. I varati će se. To je uredu, ali ako prepisuješ, prepisuj za prolaz a ne za izvrstan u indeksu. Jasno mi je da život nije fer i sve to, al kako je moguće da se znanje studenata ocjenjuje isključivo na temelju pismenih ispita? Copy-paste iz skripte u word, 2 minute editiranja i slaganja, print i copy-paste na ispitni list. Danas sam se ponovno uvjerila da moji kolege nemaju trunke srama dok sjede u prvim klupama, profesoru pod nosom, izvlače papiriće iz rukava ili cipela, prepisuju sve u šesnaest i da ne bi stalo na tome, mole profesora da pojasni pitanja koja se nekim čudom nisu našla na magičnim papirićima. Da se objasnim, naučiti je trebalo praktičnih 20-30 stranica skripte i to ne napamet kao pjesmicu nego s malo logike, dvije skice i tri, četiri zahtjeva za dimenzioniranje. Tri sata dan prije i nema brige oko ispita.
Na kraju se ti kao pošten student osjećaš kao zadnji idiot jer zapravo ulažeš trud u zvanje koje te zanima. I dok ti sjediš doma i griješ stolicu, neki pametnjaković umanji i isprinta odgovore na pitanja sa prošlogodišnjih ispita, nakon čega se uredno zavali ispred televizora i uživa. Da ga pitaš razliku između broda i mosta ne bi znao, kamo li nešto konkretnije. I on prođe sa predivnim postotkom, a ti ćeš danas-sutra svoju diplomu moći okačiti mačku o rep budući da te nitko neće zaposlit sa tvojim mukom zarađenim dvojkicama koje će pokraj njegovih petica izgledati kao jako, jako loš vic.
Nisam ni ja svetica, da se razumijemo. Ali barem kada uspijem doći do ispitnih pitanja od prošlih godina ne radim minijaturne enciklopedije nego te odgovore, zamisli, naučim.
Isto je i na projektima: ''Netko od prošlih godina to sigurno ima, skalirati ćemo''. Žali Bože novaca koji se bacaju na edukaciju tih istih pacijenata, kad čak ni ono za što će jednog dana biti plaćeni ne žele naučiti raditi.

Ako se ovako nastavi, baš nas vrla budućnost čeka.
Svi inženjeri u hrvatskoj neće biti sposobni zajedničkim snagama razlikovat brtvu od vijka. A da ne govorimo o nečem malo manje bazičnom.

Iz tih razloga, ovaj post je posvećen svim budućim stručnjacima u prodavanju magle i svim stvarnim znalcima na zavodu za zapošljavanje, vezama i korupciji.


Dignimo čaše za malobrojne izuzetke. Zdravi i veseli(živi se i na aparatima)!

utorak, 30.10.2012.

Post-alkoholni stres

Na opće iznenađenje cuga je završila debelim računom u kafiću. Prvi puta sam se pripila u javnosti u trenerci. Ne znam čija je uopće ideja bila da idemo van. Nakon brzinskog u autu i iscrpljujuće buke u kafiću negdje na Trsatu, bilo je krajnje vrijeme da odemo doma.

Sjedim na balkonu, gledam Cres na dlanu dok pogledom pregledavam najnovije vijesti.
I tako dok ja uživam u jutarnjem suncu, Sandy radi juhu od 13 država SAD-a. Zasad potvrđeno 16 mrtvih vlada opće stanje katastrofe. Pa sad ti meni reci da nas u 12. mjesecu ne čeka neka velika frka.
Svi znakovi su tu, iako sve to mogu biti samo znakovi prirodnog tijeka stvari odnosno evolucije zemlje. Golfska struja skreće sa svojeg kursa, zemlja kasni sa preokretanjem magnetskog pola, za dolazak posljednjeg ledenog doba trebalo je samo šest (6) mjeseci, al nas to baš previše ne dira. Nije da možemo ikako utjecati na to. I ovako smo se vjerovatno previše uplitali.

Bitno da su spasili jelena kojeg je val odvukao u more negdje u New Jerseyju.
Bitno je što smo dragi i ja napokon, nakon 7 mjeseci od kupovine, krstili novi auto. Stvarno se nemam na što žaliti.
Danas će biti sasvim dobar dan. :)

ponedjeljak, 29.10.2012.

Početak

Početak možda i nije najbolji naslov iako ovo jest početak. Na neki način.

Previše je vremena prošlo od mog zadnjeg pokušaja pisanja. Ako izuzmemo opširnu rođendansku čestitku za prijatelja koji mi više nije prijatelj, dolazimo do zaključka da 6 godina nisam stavila misli na papir. Tada sam pisala fan-fiction priču, koja nije u potpunosti bila moja. A i nisam stigla dalje od trećeg poglavlja iako je cijela priča bila razrađena i uspješno podijeljena u poglavlja. Trebalo ih je biti petnaest ako se ne varam. Mislim da je glavni razlog mog odustajanja od pričanja simpatične priče bio pubertet. Imala sam 17 godina, majka mi je napokon počela dopuštati normalne izlaske i ja sam to iskoristila.

Slušajući Ninu Simone uz čašu crnog vina pokušavam otkriti o čemu bi mogao biti ovaj blog. Kažu da treba pisati o onome o čemu znaš, što direktno znači da nemam baš o čemu pisati. Klinka sam koja je ušetala u 23. godinu svog života, još uvijek na trećoj godini preddiplomskog studija, živim s dečkom, imam psa i nekoliko mačaka. Uglavnom besposličarim i lutam bespućima interneta. Nisam vidjela svijet (osim nešto malo susjednih nam država i maturalca), nisam iskusila srcedrapajuće magične ljubavi niti vulgarne mokre snove. Živim običnim sivim životom, u državi bez budućnosti i perspektive.
Što ja mogu reći da netko već nije rekao?

Mogu ispričati scene iz svog malog života. Iako iskreno sumnjam da se nekome čita mozgovni otpad jedne studentice. Stan mi reflektira stanje uma. Kaos je mala riječ. Sve je puno dlaka, hodnikom se širi smrad mačjih govana koje mi se danas stvarno nije dalo čistiti, a u sudoperu stoji suđe već tri dana.
Upala sam u jesenski blues boldan knjigom koju sam pročitala. Želim živjeti životom likova iz knjiga. Oni nikad nemaju domestos u rukama.

Sad moram ići. Obećala sam cugu frendici..
Nadam se da večer neće završiti alkoholnim overdose-om. :)